Još jedne sedmice, još jedan naslov potresa svijet đubriva - Yarina odluka da postupno ukine proizvodnju amonijaka u svojoj fabrici Tertre u Belgiji.
Yara-in potez signalizira pomak ka premium nitratnim gnojivima, ali također naglašava širi trend: stabilan marš EU prema potpunoj ovisnosti o uvoznim gnojivima. Ovaj pomak se ne odnosi samo na preferencije tržišta; to je direktan rezultat ogromnih izazova sa kojima se evropski proizvođači suočavaju kada su u pitanju troškovi, porezi i propisi.
Hajde da kopamo po stvarnim preprekama. Najveći teret za proizvođače azotnih đubriva u Evropi je energija, posebno prirodni gas, koji leži u srcu proizvodnje amonijaka. Kako cijena prirodnog plina raste i fluktuira, proizvodnja postaje sve skuplja. Ali bol ne prestaje na cijenama benzina. Porezi na ugljenik u EU, koji su dio Sistema trgovanja emisijama (ETS), dostigli su oko 90 eura po toni CO2. Ovo dodaje značajne troškove svakom koraku proizvodnog procesa, posebno u energetski intenzivnim industrijama kao što su đubriva.
Povrh svega, postoje stope PDV-a koje se primjenjuju na sirovine i energente. U Njemačkoj, na primjer, PDV iznosi 19%, dok je u Španiji 21%. Ovi porezi na inpute, posebno na prirodni gas, povećavaju ionako visoke troškove proizvodnje. Zatim, tu je i sama akciza na prirodni gas – Francuska naplaćuje 8,45 eura po MWh, a dok je stopa u Njemačkoj niža na 1,38 eura po MWh, ona i dalje predstavlja teret za proizvođače koji pokušavaju upravljati troškovima.
Ekološke namete također dolaze u obzir. Proizvođači đubriva u Holandiji plaćaju porez na upravljanje otpadom od 13 eura po toni, dok Španija dodaje naknadu za korištenje vode od 0,29 eura po kubnom metru. Troškovi dolaze sa svih strana, a evropski proizvođači sve teže prate korak.
Dok se evropski proizvođači bore, zemlje poput Egipta spremaju se za značajne promjene u svojoj industriji gnojiva, posebno s prelaskom sa sivog amonijaka koji se proizvodi korištenjem prirodnog plina na zeleni amonijak, koji se proizvodi korištenjem obnovljivih izvora energije. Ova tranzicija dio je većih napora Egipta da smanji emisije ugljika i uskladi s globalnim ciljevima održivosti do 2030. godine.
Veliko je pitanje: kako će ova promjena uticati na troškove proizvodnje u Egiptu, gdje je prirodni plin tradicionalno pristupačniji izvor energije? Sivi amonijak je dugo bio opcija za proizvodnju đubriva u Egiptu, sa troškovima koji se kreću između 300 i 400 dolara po metričkoj toni. Na ove troškove u velikoj meri utiču globalna ponuda i potražnja za prirodnim gasom, kao i lokalne subvencije i energetska politika.
Zeleni amonijak, s druge strane, dolazi s višom cijenom - globalno, cijena se kreće između 600 i 800 dolara po metričkoj toni. Međutim, Egipat, sa svojim ogromnim potencijalom za obnovljivu energiju iz sunca i vjetra, mogao bi imati proizvodne troškove bliže 600 dolara po toni. Uprkos tome, to je i dalje 200 do 300 dolara skuplje od sivog amonijaka, što predstavlja značajan izazov za industriju koja već posluje sa malim maržama.
Da li je prelazak na zeleni amonijak neizbježan? Teško je reći. Iako je jasno da je globalni pomak ka održivosti neizbježan, brzina te tranzicije uvelike ovisi o tehnološkom napretku i infrastrukturnim investicijama. Bogati solarni i vjetroelektrani Egiptu daju mu prirodnu prednost, a kako se infrastruktura obnovljive energije širi, troškovi proizvodnje zelenog amonijaka trebali bi se smanjiti. Ali za sada, jaz je i dalje velik, a proizvođači će morati pažljivo odmjeriti svoje mogućnosti.
Usred ove debate, na scenu stupa još jedan igrač: plavi amonijak. Plavi amonijak, kao i sivi amonijak, proizvodi se iz prirodnog plina, ali uključuje tehnologiju hvatanja i skladištenja ugljika (CCS) za smanjenje emisija. Na njega se gleda kao na svojevrsni most između sivog i zelenog amonijaka. Međutim, plavi amonijak nije jeftin. Dodatni troškovi hvatanja ugljika potiskuju proizvodne cijene na oko 450 do 800 dolara po metričkoj toni. Ipak, u regijama u kojima su dostupni vladini poticaji ili krediti za ugljik, plavi amonijak bi mogao postati održivija opcija.
Ovo nas vraća na širu sliku: globalna industrija đubriva je na raskrsnici. Bilo u Evropi, gdje su proizvođači zarobljeni visokim cijenama energije, porezima na ugljik i ekološkim nametima, ili u Egiptu, gdje je prelazak sa sivog na zeleni amonijak i izazov i prilika, industrija je prisiljena da se prilagodi.
Uz sve veći pritisak za smanjenje emisija ugljika, budućnost proizvodnje amonijaka naginje se plavim i zelenim alternativama. Veliki izazov za proizvođače, bez obzira na njihovu lokaciju, biće pronalaženje prave ravnoteže između kratkoročnih troškova i dugoročnih ciljeva održivosti. Za neke će tranzicija zahtijevati pažljivo planiranje i značajna ulaganja. U Evropi, gdje opstanak postaje sve teži, strategije se moraju promijeniti sa samo ostanka konkurentnosti na opstanak. U Egiptu bi prelazak na zeleni amonijak mogao na kraju zatvoriti jaz u troškovima, posebno s obzirom na potencijal zemlje za obnovljivu energiju.
Tempo promjena će varirati od regije do regije, ali jedno je sigurno: industrija gnojiva prolazi kroz temeljnu transformaciju. Ono što je nekada bilo pitanje isplativosti sada je pitanje održivosti i dugoročnog opstanka. Proizvođači koji mogu efikasno upravljati ovom promjenom ne samo da će preživjeti već i napredovati u ovom novom pejzažu.
Na kraju, ne radi se samo o promjeni proizvodnih metoda – radi se o potpunom strateškom zaokretu. Proizvođači moraju pažljivo razmotriti gdje se nalaze i koji su im resursi dostupni, jer industrija nastavlja da se kreće ka održivijoj budućnosti. Koliko će se brzo smanjiti jaz u troškovima između sivog, plavog i zelenog amonijaka ovisit će o regiji, dostupnosti obnovljivih izvora i koliko dobro se proizvođači mogu prilagoditi ovom tržištu u razvoju.
